Najbolji izlasci su oni nepredviđeni, to se potvrdilo i zadnje subote na Valentinovo. Dok ste vi uživali u sentišima u Mediki i rockassu od skomdraleta, ja sam potpuno neočekivano završio na razularenom druženju u Germinalu. To vam je jedan ogroman stan u Via Mazzini dakle sami centar Trsta, u KuK stilu sa ogromnim stropovima i građansko finim parketima, kojeg su iznajmili trščanski anarhisti za svoje sjedište. Ne zaboravite da je fashion victim princezu Sissi, usput kraljicu Hrvatske i Češke, ubio talijanski anarhista Luca Lucheni (koji je čudnim spletom okolnosti radio u Lausanni!). Ulazak u taj cirkus jako je ličio na ulazak u znojni i uvijek prepuni istarski klub u Ilici samo što se nije plaćao ulaz. Kad smo upali upravo je bila u tijeku presmiješna aukcija predmeta čovjeka, koji je prije živio u tom stanu a čudnim spletom okolnosti po zanimanju je bio svećenik. Publika je umirala od smijeha kada su se ljudi cjenkali za knjigu o seksualnom odgoju, a najveću cijenu od 50 eura dosegnuo je svećenikov šešir. Na zidovima portreti Bakunina naravno, brdo plakata sa raznim protesta, jedna soba je anarhistička biblioteka, druga šank gdje se dijelilo pivo, a mogao si kupiti i vino po principu uzmi bocu i stavi pare u kasicu prasicu. Pa je nastupio duet koji kao da je ispao iz nekog Fellinijevog filma, tip s gitarom sa promuklim glasom i neobičnim načinom pjevanja tipa Mance i djevojka na violini koja ga je savršeno pratila, imala solaže s kojima nam je svima parala srce i dušu na to Valentinovo. Nisam skužio riječi ali me njihov nastup jako dirnuo. U najboljoj tradiciji šansona. Nakon njih upali su trubači, ne iz Guče nego tu neki mladi iz regije, uz Talijane i Bosanac se uvalio. Truba, trombon, bas, činela, bubanj... Svirali su vrlo raznovrne stvari, naslovnu temu iz Pulp Fiction, Metallica Enter Sandman, par Kusturičinih standarda, la mula dela parenzo, sve jako jako dobro uvježbano i skaldno, nije bilo traga anarhiji u njihovom nastupu. Ne moram ni pričati da je publika skakala da se sve treslo. A publika je druga priča, studenti, klinci, tridesetogodišnjaci, uglađen gospodin i gospođa u odijelu, razularena olajhana Marietta u svojim 50tim bila je glavna u plesu. Dugo nisam tako uživao i tako se dobro isplesao. Zbilja nema bolje zabave od žive muzike u društvu koje je generacijski i nacionalno rasni mix. Zaključak, za par eura proveli smo bolju večer i slušali bolju i autentičniju muziku nego na nekim eventima, ili festivalima i koncertima koji u zadnje vrijeme koštaju brdo para. Najviše me oduševilo što ovaj događaj nije bio tipična fešta razularenih studenata koji se žele jeftino napit i rasplesat, nego vrhunski kulturni događaj kojeg pohode i starije generacije a koji se bazira isključivo na volji za zabavom sudionika. Izvan svih institucija. Drago mi je da sam napokon upoznao nešto drugačiju Italiju od one koje viđamo svaki dan na televiziji. Eto, samo mi je žao da nemam slika.