Naslovna > Pjesmarica
Pjesmarica, tvorevina, 02.10.08.
Darije Krešimir Biondich, pjesnik i poluprorok
1
Svako toliko mi se desi, dok slažem neke novopristigle knjige na policu u uredu, da iz prašine izvučem raznorazna bizarna izdanja. Neki dan mi je tako između hrpe starih svezaka Radova JAZU i Studije Romanicae et Anglicae ispalo pola stranice iz Vijenca (iz marta 1999) koja donosi “in memoriam” stanovitom Dariju Krešimiru Biondichu (1922?). Taj Biondich je, koliko sam shvatio iz šture crtice, bio neka opskurna figura, hrvatski pjesnik koji je prolazio razne političke faze, od rane projugoslavenske do, nakon Proljeća, nacionalističke. Piše da je umro u Buenos Airesu, pa pretpostavljam da je bio povezan s argentinskom emigracijom tipa Vinko Nikolić i slična ekipa. (Navodno je baš Darije u jednom pismu dao ideju Nikoliću da iskoči iz vlaka koji ga je vozio u talijanski izbjeglički logor 1946. Pitanje je samo da li je Darije planirao da se Vinko spasi ili ubije, budući da su u to doba bili na suprotstavljenim stranama.) Da ne duljim, biografija mu nije nešto prezanimljiva, ali tri pjesme koje je Vijenac odabrao u sjećanje na DKB-a zvuči iz današnje perspektive totalno bizarno i, na momente, proročki. Međutim mene zbunjuje čudan ton te poezije, i nije mi jasno kada je čovjek ironičan a kada ozbiljan—ali možemo o tome u komentarima.
Slijedi Vijenčev izbor iz Biondichevog “Iranskog ciklusa”, iz zbirke “Razmatranja o domu i paleži” (Buenos Aires, 1977).
(P.S. Pretraživao sam katalog NSK i ni autora ni knjige tamo nema. Možda mu je to jedino što je objavio?)
PRIMORSKA
ćutim se irancem,
iz minute u minutu;
poviest mjeri muku ljutu
i ljubav strastnu k arijancem.
nisam slaven! c, ni mrtav. ta
to su tlapnje bizantinske;
zbrajam im još more žrtava
s balkanske poljane minske.
da… ja ćutim se irancem
kad slavim noruz, dok brojim rial
sa ministrom perzijancem
otcem krasnih teorija.
NOSTALGIJA KRAPINSKOG PRAČOVJEKA
idemo u iran!
idemo u iran oče
tamo nama serce hoče
natrag zemlji obečanja
rajskom vrtu iz irana.
idemo u iran!
idemo u iran majko
majko stara, dobri brajko
slušaj pjesmu sina, brata
ajd u zemlju prahrvata.
idemo! ma idemo u iran!
tamo nam je život divan
sigurno je divan tamo
nije kakav ovdje znamo
kamenje i geni samo.
HAIKU
da bar
iran nije korumpiran
kao hrvatska
Tagovi: hrvatska_knjizevnost poezija emigracija
Autor: tvorevina
kasni ćuk il netompir
02.10.08. 23:25 postNikX komentira:
Čini mi se da sam ovo već negdje pročitao. Zapravo, kad sam pročitao haiku, postao sam siguran u to. I to u nekim novinama, može biti baš u Vijencu, tko zna...
02.10.08. 23:34 postNikX komentira:
Malo sam se poigrao tim haikuom (anagram):
Hrvat snio:
na rani krumpir
kakao je dabar
03.10.08. 08:47 ivz komentira:
Ne bi se cudila da su iz te dvije pjesme preuzeli teroiju o porijeklu hrvata iranaca.
kao ni da je Marko Perkovic to u ilegali citao pa se inspiriro.
Uf - podsjetilo me na opskurna vremena! Koje vrijeme te 90-te, majko mila!
03.10.08. 10:44 ivor komentira:
Mogle bi se vratit 90te kad Sanader postane precjednik a Hebrang premijer
03.10.08. 11:34 postNikX komentira:
U tom slučaju imam viziju - MP Thompson u funkciji ministra kulture.
03.10.08. 11:36 postNikX komentira:
E da... onom anagramiranom haikuu bi trebao biti naslov: Tisućljetni san (jer san o dabru koji sere je jednako besmislen kao san o jednoj naciji u jednoj državi)
