Naslovna > Jebe me

Jebe me, postNikX, 15.09.08.

Doktorska depresija

1
Nekako se na Beli Svet uvukla depresija kao tema jedne od rasprava koje bi se trebale pojaviti na Kitu. Malo smiješno. Na Belom Svetu se, dakle, raspravlja o tome da bi na Kitu trebalo napisati nešto o depresiji, jer to je ful zanimljivo itd. itd. Pišem doktorat, tj. ostalo mi je još samo zadnje poglavlje diskusije, da zaokružim priču, tako da dobro znam kako se čovjek osjeća pišući to djelo. Pisanje dizertacije je baš ona prava par excellence Jebe-Me tema. Sama činjenica da će to, za što se trudiš da izneseš u nekoj smislenoj formi, gdje iznosiš rezultate svog dugotrajnog rada, to djelo koje mora zadovoljavati neku strogu formu - dakle činjenica da će to na kraju pročitati svega troje ljudi i da više nikome neće biti korisno, jer mora biti na hrvatskom (tj. može biti na engleskom, ali za to treba dozvola, za koju ti treba jako dobar razlog, a i tad je pitanje hoće li ti dozvoliti....).... I tako dalje. I onda ta vijeća. Ta besmislena tijela što se sastoje od nekakvih ljudi, koji zagledaju u temu, prvu verziju disertacije i sl. Kojima uopće nije važno što tu unutra piše, o čemu se radi, jer važno je jedino da je zadovoljena forma, važno je da je doktorat u skladu s dokumentom što se zove "Opći naputak za pisanje ocjenskih radnji", što znači da je važno da sadrži dijelove označene zvjezdicom (a oni označeni kružićem "nisu obvezatni, no poželjni su poradi veće razumljivosti radnje"), važno je da se ne koristi decimalna točka (jer to čine samo oni prokleti imperijalisti) nego decimalni zarez, važno je da "kada god nisu u suprotnosti s ovim Naputkom, valja pomno slijediti Upute autorima našega međunarodnog časopisa Croatica Chemica Acta (izlaze u prvom broju svakoga godišta)" i važno je, "da se izbjegne nesporazumak, simbole jedinicâ u njihovim umnošcima obvezatno razdvojiti razmakom ili znakom množenja (⋅)". I ta tri vijeća onda, potpuno nezainteresirana, prelistaju rad, utvrđuju da li je izbjegnut taj prokleti nesporazumak, a sve je to jedna smiješna maskarada, koja služi samo kako bi se tim vijećima dao neki smisao (kojega, naravno, uopće nema), da se neki ostarjeli profesor, iz čije su glave odavno izvjetrile sve ideje, šepiri sa svojom genijalnom verzijom hrvatskog jezika, kojom maltretira cijelu kemiju u HR, na zgražanje jezičara (kojima tu i tamo navodim primjere iz njegovog hrvatskog rječnika - npr. "nije uputno reći događaj, nego dogođaj, jer to se ne izvodi iz glagola dogaditi se, nego dogoditi se"). I sve to nitko ne čita, sve to nikoga ne zanima, a ti se trudiš i trudiš, i pišeš taj doktorat i želiš da ti jednog dana, barem tebi, taj tekst bude koristan, i sve je to jedna velika iluzija i ništa puno više od jedne velike dječje igre sijedih glava u tri vijeća. Jer, glavno je da se izbjegne nesporazumak. A zapravo najveći nesporazumak se ne izbjegava, on je stalno tu, negdje između doktoranda i vijeća, i taj nesporazumak traje i traje i grize mlade ljude i zabavlja one stare.

Nekako se na Beli Svet uvukla depresija kao tema jedne od rasprava koje bi se trebale pojaviti na Kitu. Malo smiješno. Na Belom Svetu se, dakle, raspravlja o tome da bi na Kitu trebalo napisati nešto o depresiji, jer to je ful zanimljivo itd. itd.
Pišem doktorat, tj. ostalo mi je još samo zadnje poglavlje diskusije, da zaokružim priču, tako da dobro znam kako se čovjek osjeća pišući to djelo. Pisanje dizertacije je baš ona prava par excellence Jebe-Me tema. Sama činjenica da će to, za što se trudiš da izneseš u nekoj smislenoj formi, gdje iznosiš rezultate svog dugotrajnog rada, to djelo koje mora zadovoljavati neku strogu formu – dakle činjenica da će to na kraju pročitati svega troje ljudi i da više nikome neće biti korisno, jer mora biti na hrvatskom (tj. može biti na engleskom, ali za to treba dozvola, za koju ti treba jako dobar razlog, a i tad je pitanje hoće li ti dozvoliti….).... I tako dalje.
I onda ta vijeća. Ta besmislena tijela što se sastoje od nekakvih ljudi, koji zagledaju u temu, prvu verziju disertacije i sl. Kojima uopće nije važno što tu unutra piše, o čemu se radi, jer važno je jedino da je zadovoljena forma, važno je da je doktorat u skladu s dokumentom što se zove “Opći naputak za pisanje ocjenskih radnji”, što znači da je važno da sadrži dijelove označene zvjezdicom (a oni označeni kružićem “nisu obvezatni, no poželjni su poradi veće razumljivosti radnje”), važno je da se ne koristi decimalna točka (jer to čine samo oni prokleti imperijalisti) nego decimalni zarez, važno je da “kada god nisu u suprotnosti s ovim Naputkom, valja pomno slijediti Upute autorima našega
međunarodnog časopisa Croatica Chemica Acta (izlaze u prvom broju svakoga godišta)” i važno je, “da se izbjegne nesporazumak, simbole jedinicâ u njihovim umnošcima obvezatno razdvojiti razmakom ili znakom množenja (⋅)”. I ta tri vijeća onda, potpuno nezainteresirana, prelistaju rad, utvrđuju da li je izbjegnut taj prokleti nesporazumak, a sve je to jedna smiješna maskarada, koja služi samo kako bi se tim vijećima dao neki smisao (kojega, naravno, uopće nema), da se neki ostarjeli profesor, iz čije su glave odavno izvjetrile sve ideje, šepiri sa svojom genijalnom verzijom hrvatskog jezika, kojom maltretira cijelu kemiju u HR, na zgražanje jezičara (kojima tu i tamo navodim primjere iz njegovog hrvatskog rječnika – npr. “nije uputno reći događaj, nego dogođaj, jer to se ne izvodi iz glagola dogaditi se, nego dogoditi se”). I sve to nitko ne čita, sve to nikoga ne zanima, a ti se trudiš i trudiš, i pišeš taj doktorat i želiš da ti jednog dana, barem tebi, taj tekst bude koristan, i sve je to jedna velika iluzija i ništa puno više od jedne velike dječje igre sijedih glava u tri vijeća.
Jer, glavno je da se izbjegne nesporazumak. A zapravo najveći nesporazumak se ne izbjegava, on je stalno tu, negdje između doktoranda i vijeća, i taj nesporazumak traje i traje i grize mlade ljude i zabavlja one stare.

Tagovi: doktorat depresija birokracija

Autor: Nikola Biliškov

nešto čudno

15.09.08. 15:08 boro komentira:

Nesporazumak vjerojatno onda negira: sporazum

15.09.08. 15:09 boro komentira:

Eh, bio sam napisao čitav komentar, ali mi je softverskom magijom, jebiga, ne mogu sad ponoviti, možda drugio put...

15.09.08. 15:10 skomdra komentira:

Mislim da mi je donekle jasna tvoja frustracija, ali, "nesporazumak"? Bježmo ljudi, vrijeme je...

15.09.08. 15:13 boro komentira:

Ako je nesporazum nastao iz sporazum < razum < um, a dotični gospodin inzistira na nesporazumku, onda on umjesto uma koristi umak. Tj. možda misli da ima šugo (sa srnetinom) u glavi. U svakom slučaju, porodukt bolesnog umka.

15.09.08. 15:59 skomdra komentira:

već vidim da ću napisati post o depresiji novog posla kako bi me Boro uveseljavao svojim komentarima :D :D

15.09.08. 16:09 postNikX komentira:

He he :-D
ili.. produkt pokvarenog umaka? Na kraju sve rezultira probavnim smetnjama uz izbacivanje sadržaja na sve oko sebe u obilnom, smrdljivom mlazu kiselkaste ljepljive sluzi s inkluzijama poluprobavljenog umaka.

16.09.08. 00:21 gogodens komentira:

Moje iskustvo je drugačije, naravno jer sam doktorirao u zemlji koja se odavno oslobodila vladavine sveznajućih staraca, zemlji u kojoj znanstvena zajednica funkcionira toliko dobro da se po kvaliteti i broju publikacija u odnosu na broj stanovnika približava neprikosnovenom USAju. Moja trauma je više osobne prirode, kada dođeš do ruba i pitaš samoga sebe jesam li ja uopće nešto vrijedno napravio u zadnje četiri godine i jesam li sposoban od tog, tada si uvjeren, sranja složiti neku smislenu cjelinu.
Prvih četiri mjeseca je bilo fizički naporno jer je trebalo obraditi ogromnu količinu podataka, ali istovremeno kreativno jer je trebalo smisliti najbolji način analize 3D spektara, da ne idem sad u detalje. Kad je to bilo gotovo, trebalo je te 3D spektre objasniti i naći neki smisleni razlog zašto se mijenjaju od otapala do otapala. Tu sam naišao na blokadu, jer u literaturi nije postojalo ništa slično, a i profesor je bio dosta zauzet i nije mi mogao mnogo pomoći. Samo mi je govorio probaj vidjet da li je možda zbog ovoga, pa nije bilo, pa zbog nečeg trećega, pa nije ni to klapalo da se stvori jedna konzistentna slika. Ostalo mi je još dva mjeseca do predaje teze a ja još nisam imao viziju moje doktorske teze.
Tu me uhvatila panika i užasna anksioznost, gotovo fizička bol, izvrnut stomak, i ono najgore bezvoljnost da završim tu tezu, potpunu odsutnost neke motivacije. Po noći sam se budio obliven znojom, mislio sam da je sve propalo, da pišem gluposti i da nikad neću doktorirati. Smirivao sam se šetnjama u prirodi i vožnjom biciklom u predvečerje gledajući Sunce kako zalazi u Ženevsko jezero i moleći potiho Boga da ova muka što prije prođe.
Pišem ja nekako, još mi je dobro i išlo, jedna i po stranica na dan. Profesor je bio zbilja OK, ali jebiga odabrali smo sam rub ljudske spoznaje i nije ni on imao pojma što da radimo. Ipak, najgore mi se dogodilo tri tjedna prije predaje teze kada sam bio zgotovio diskusiju i zaključak misleći da ideja nije tako loša. Kad ono profesor mi vrati, moraš to sve promijeniti i staviti neki konzervativniji model, jer tvoja ideja je previše radikalna. Mislio sam da ću ispaliti, počeo sam totalno paničariti a bezvoljnost me uhvatila još i više. Promijenim ja to, profesor bude zadovoljan, dodam još zadnje poglavlje koje je bilo nešto lakše za napisati, i teza je bila predana. Olakšanje koje sam bio osjetio bilo je neviđeno, ko ponovno rođen.
Danas dvije godine kasnije, vidim da mi je ovo iskustvo jako koristilo, to sve ili ništa kad možeš sve izgubiti a jedino što te može spasiti je vjera u sebe. Tu vjeru često nemaš dok si mlad i to je ono što se stječe dobrim doktoratom, sadržaj teze je tek kozmetički detalj. Možda će zvučati patetično, ali to iskustvo kad si na rubu da završiš na psihijatriju a na kraju se vlastitim snagama izvučeš, je zbilja dokaz američke izreke da sve što te ne ubije ojača te.
Epilog svega je da smo (ja, moj profesor i jedan suradnik) prije par tjedana, znači nakon dvije godine diskusija sa raznim teoretičarima i drugim eksperimentalcima, poslali u Physical Chemistry B poduži članak koji je esencijalno ušminkana i leksički dotjerana moja teza. Ništa previše revolucionarno u tom članku nije dodano što već ne piše u tezi, problemi koje su proizašli su još tu i čekaju smisleno objašnjenje.