Ejla, pipolz!
Nije za teleđanerstvo, nije za kinoksioznost, pa eto pišem, na borinome jatu svome. Uostalom, možda i ima smisla jer se radi o Puli.
Uglavnom sinoć smo Lara i ja pogledali Riva i druxi. Predstavu u INK. I sad, neki znaju koliko se ja ispilam u kazalištu skoro uvijek, ali jučer sam bio luud od zadovoljstva.
Nemam pojma, Sušac je rekao da je predstava vrlo uspjeli recital, ali ja se ovdje ne mislim upuštati u kazališnu kritiku. Samo par informacija: predstava je velikim dijelom na više jezika, na par talijanskih i par hrvatskih dijalekata pa tako ipak treba bar nešto talijanskog znati.
Ono što me oduševilo, iako mi Rakovac zna kao kolumnist biti i dosadan, je priča. Radi se o malom Grgu koji dolazi u Pulu 1947. kada Talijani polako odlučuju otići iz grada. Ali sve je ispričano sa velikom simpatijom prema živim ljudima. I ovo je prvi put da sam vidio više strana, toliko osobnih priča, toliko (onoga što se naziva) “političkih diskurza” koji se sudaraju u govorima protagonista. I svako dobija simpatije tako da je (spoiler alert!) na kraju odlazak ljudi iz života jednog grada i iz svijeta jednog djetinjstva dirljiv i tužan do boli (U tom se trenutku Lara i Boris pogledaju, i zapaze međusobno kako su im oči mutne i vlažne).
Onako, poslije predstave sam mahnito imao potrebu hodati gradom i zamišljati nestale sudbine iza škura starih austrougasrkih zgrada. I ne mislim da je to neka isključivo i samo pulska priča, ili priča samo tog vremena, jer je puno gradova u puno vremena imalo svoje “druge” i one koji su morali odlaziti.
I nekako me to jako podsjećalo i na nas koji smo u doba rata brijali na stvaralačko ludilo i radili predstave dok su svi spomenici bili sakriveni pod vrećama pijeska. Nekako se osjetim važno jer shvatim kako se postaje dio priče u gradu u kojem su priče tužne, u gradu kojeg napuštaju baš oni koji ga najviše i osjećaju. U gradu koji stalno iznova mora ponovo stvarati svoje priče jer su mnoge naprasno prekinute.
To uopće nije priča o sukobu starosjedioca i doseljenih, upravo taj dvostruki registar u kojem se prepoznaješ kroz glavnog lika kao uzurpator, kao drug i kao drugi, ali drugi koji senzibilno proživljava i razumije grad, onemogućuje to pojednostavljenje. Nekako je više u stilu – naslijedili smo nesreće na koje nismo mogli utjecati i sada moramo živjeti.
Baš zato mi je bilo dobro, jer udara jako po raznim registrima identiteta. i ne mislim na nacionalne ili regionalne, već one jako osobne, a opet dijelom i kolektivne, generacijske ili stvaralačke ili urbane.
Čak i ne brijem na neko glorificiranje ili ekskluzivu Pule, iako mi je to naravno bilo bitno; mislim da mogu reći da je predstava o boli i tuzi gubitka. I o onoj praznini koja dolazi poslije toga, a koju možeš ispuniti samo stvaranjem i životom.

- fotka je samo za ovu priliku posuđena s Regionala, da biste vidjeli scenografiju.