Pravo je veselje kad se na sceni pojavi neki dobar band. Još je veće veselje, barem za mene, kad za taj band mogu reći da svira rock'n'roll. I to još nepatvoreni, sirovi. No to se baš ne događa. U zadnje vrijeme pojavila se hrpa bandova koji, kao nešto sviraju pa svi govore kako je to pravi rock - a ono reciklaža i to loša. Obično preseravanje. I tako, keže Žabac: "evo, upravo slušam odličan novi band. Endless Boogie se zovu." "Misliš na onaj album Johna Leea Hookera?" "Ne, band se tako zove" Nije mi preostalo ništa nego potražiti to da poslušam. Jer, ako Žabac kaže da su dobri, to je prilično vjerodostojna preporuka. Vidim, izdali su jedan album (Focus Level) i to ove godine. OK... Nakon pola sata taj album se nalazio na mom hardu i onda sam ga i poslušao. Već prvitaktovi su potvrdili da se radi o nečemu zanimljivom. Sirov zvuk, energični furiozni riffovi. Hrapav vokal, korištenje wah-waha, sve je tu. A opet - nije to ona toliko mi mrska reciklaža, sve zvuči izvrsno, iskreno, onako kako rock treba zvučati. Kažu da je to "the best-kept secret in New York's rock scene"