Prije par dana je Matku učinjena nepravda neposredno prije vrtićke predstave, kad su mu u zadnji čas podmuklo oduzeli ulogu ježa, kako bi postao vjeverica, ali o tome možete čitati na blogu Nabreklina ispraznosti.
Ima jedan drugi jež, a ime mu je Boris.
Jež Boris je bio sasvim malena, nejaka beba, kad je nađen u šumarku pored Brezovice. Bio je sam, na šumskoj stazi. U mraku se čuo samo njegov tihi cvilež, dok je slabašnim nožicama pokušavao naći put do svoje mame.
Ali mame nije bilo.
Ježić je bio sve slabiji i sve očajniji.
Srećom, te se noći šumom šetala i jedna dobra ljudska duša. Zastala je začuvši sada već sasvim tihi cvilež. Ježić je drhtao. Posve sam, u ovom mračnom i hladnom svijetu, čekao je da se ugasi i zadnja svjetlost.
I onda je osjetio nešto toplo na svojim bodljikavim leđima. Tople i mekane ruke nježno su se sklopile, primile ga i podigle. Omotale su ga u pamučnu krpicu. Ruke su mu zatim dale da pije mlijeko. Mirisna hranjiva tekućina tako je privlačila ježića, ali on još nije znao piti. Zato je halapljivo cuclao prst i to ga je održalo do sljedećeg jutra.
Spavao je u kutijici, u koju su ruke stavile vunenu dekicu i nešto lišća. Ruke su se brinule. Oči su zabrinuto gledale to maleno, nemoćno stvorenjce, što još nije ni progledalo. Trebalo je nahraniti ježića. I ježić je postao Boris, jer se bori za život. Ruke su prinosile gladnim ustima špricu ispunjenu mlijekom, ali teško je bilo hraniti ga time. Druge ruke su zatim dotrčale i donijele mekane silikonske kapaljke. Mekana kapaljka podsjetila je ježića Borisa na izgubljenu majčinu sisu i konačno se počeo hraniti koliko mu zaista treba.
Boris je brzo rastao. Za desetak dana otvorio je oči i ugledao nasmijana ljudska lica, sretne oči, meke i tople ruke što su se toliko brinule za njega. Hodajući sve sigurnije i brže, poduzimao je istraživačke ekspedicije po stanu.
Ipak, stan nije Borisova prirodna sredina. Priraslo je ljudskim srcima to maleno stvorenjce, ali trebalo je misliti na njegove stvarne potrebe i učiniti mu ostatak života što sretnijim.
Ruke su primile Borisa i odvele ga kod Zaprešića, u azil za divlje životinje. Tamo će ga druge ruke neko vrijeme pripremati za puštanje u divljinu, kako bi se, kad ode od ljudi, što bolje snašao.
Boris, maleni ježić, sjećat će se ljudi. Sjećat će se njihove dobrote i nježnosti što su mu je pružili. Njihove tople i meke ruke, njihove nasmijane oči i usne što govore, pjevaju i smiju se obilježit će njegov život.
Za ježića Borisa ljudi će zauvijek biti dobri.