U raspravi na listi poteglo se najprije pitanje pobjede ljevice u Sloveniji, ali je razgovor skrenuo na aktualnu temu *korupcije*. Kako mislim da je tema dobra, da bi mogla biti zanimljiva i za javnost, da oni koji žele mogu nastaviti raspravu na webu, stavljam svoj *prilog raspravi na kit*. U razgovorima je dijelom potegnut i argument razumijevanja koruptivnog ponašanja jer su osobe koje su javni djelatnici, a koji nisu korumpirani, okruženi kolegama koji ih smatraju u najmanju ruku budalama. Za neke, takvi su ljudi i heroji, ali možda nije pošteno očekivati od svih da budu takvi. Evo i odgovora: Znači korupcija postoji zato jer bi te inače zajebavali prijatelji. Nekako sam mislio da se ti osjećaji prevaziđu bar prije puberteta. Ne mislim time potkopati taj argument jer je u biti točan, ali se ne slažem s opravdavanjem. Slažem se utoliko što socijalna okolina sigurno djeluje na ponašanje, ali upravo je to ono što je gadljivo. Kriteriji "*normalnosti*" su u našem društvu rastegnuti beskrajno, a kako se vidi, (primjeri Mlikotin Tomić ili Banac) kada ekipa koja bi se trebala boriti protiv korupcije i društvenih anomalija počinje rastezati i rastezati kriterije koruptivnih ponašanja, onda je svaki njihov rad u javnosti licemjeran. I eto još jedne dijagnoze. A *licemjerje* (društva i okoline) je možda jedno od najtežih stanja za podnijeti. I zato ne mislim da se u inzistiranju na nekom stavu radi o herojstvu, mislim da se radi o vlastitoj probavi. Pisao sam o tome kako je isto i kako nije isto. (2 pršuta u odnosu na pola milijuna Eura za prenamjenu zamljišta u GUP-u) Tj. nije svaka korupcija istog nivoa, ali je *svako koruptivno ponašanje isto*. Da li se može opravdati neki liječnik ako prima mito time jer ima malu plaću? Pa ne znam, ali znam (iz iskustva) za jako puno slučajeva u kojima je većina specijalista u vrlo povoljnom položaju prema drugim profesijama. Njima je npr. zakonski omogućena neka vrsta sukoba interesa. Konkretno, ujutro rade na državnim jaslama (gdje neki, ponavljam, neki, obavljaju svoj posao traljavo), a popodne imaju pravo raditi u svojoj privatnoj ordinaciji. Gdje neki, ponavljam, neki, koriste medicinske instrumente iz bolnica. Recimo, u mojoj struci to nije dozvoljeno, tj. za svaki se slučaj pojedinačno dobija usmena dozvola od ravnatelja. Da li onda da razumijem specijalista ako za "poseban tretman" u bolnici trebam platiti? Pa ne, nemam razumijevanja za to. Uostalom liječnička su zanimanja deficitarna u HR pa, eto, u Puli npr. nema nikakve konkurencije pedijatrima. Otvori si privatnu praksu i - šiškaj roža! Upravo me to zanima, *korijeni koruptivnog ponašanja*. I tu želim postaviti granicu - iza nje je odjeb lansiran. Međutim, u vezi razina korupcije, od ovakvog "*društveno prihvatljivog*" naplaćivanja usluga puno je ljigavije *ono što se radi s državnim novcem na razinama politike*, tj. javne nabave, javni radovi koji su višestruko skuplji, prenamjene zemljišta, privatizacije firmi, a najodvratniji je svakako reket. Tu recimo u Hrvatskoj nije napravljeno baš ništa (osim Lidije Delton iz Vodnjana, ovako iz glave) i zato Hrvatska i dobija loše ocjene iz EU, zato Swoboda i Baroso nisu ni najmanje impresionirani akcijom Index. Uostalom, uz spomenuto licemjerje, zar ne izgleda totalno psihopatološki kada nekom društvu svi ponavljaju: "Znaš, to vam nije normalno ponašanje", a (imaginarno) društvo u (ob)liku Sanadera odgovara: "Oh, znamo, ali vidite, mi sankcioniramo pršute uz live prijenos!" To se zove *negacija realnosti* i ona je *karakteristika patološkog ponašanja*. Nije ovo ništa novo, ima jedan strašan vrlo depresivan dokumentarac, The Corporation, u kojem se karakterne značajke pojma korporacije pridružuju kriterijima za psihološke poremećaje. U toj igri hrvatsko društvo uz licemjerje bilježi i negaciju realnosti, grandomanske ideje i sl. Pa ti uživaj! Enivej, da se vratim, još mi je interesantno par stvari. Kao recimo *kako izgleda koruptivni događaj*. Uvijek se govori u šiframa, nikada se ne spominje novac, usluga i to. To je ful zanimljivo, toliko da ću se kada malo ostarim početi baviti jednom novom disciplinom - etnografijom korupcije. Zanimljivo je kodiranje, nevjerojatni su transkripti razgovora USKOK-a. Recimo, to mi je zanimljivo jer je folkorno i primitivno, tabuizirano, gotovo adrenalinski dišpetozno. A uz to, zanimljivo je i *kako se osobe optužene za koruptivne radnje brane*. Koliko se puta čuju izrazi "medijski linč" i "žrtveno janje". Jebote, koja mitologija! Pari Alabama 19. stoljeća! Sve te biblijske žrtve govore o jednoj suludoj samopercepciji u kojoj je opravdano i društveno prihvatljivo raditi nešto ilegalno, ali kada dođeš pod lupu javnosti automatski se pretvaraš u cvileću bundevu i kod dijela javnosti izazivaš sućut. Ludo, zar ne, dobiješ po prstima pa plačeš. Razina šestogodišnjaka. Ako mi nisu poštenije N'dranghetta i mafija: isto vlada zakon šutnje i sveopća negacija realnosti, ali bar znaš da su na drugoj strani, da su bad guys s puškama i pajserima. U Hrvatskoj "veliki igrači" nose kravate, dobijaju puno medijskog prostora, utječu na stavove javnosti, u najgorem slučaju kreiraju politiku, i, što je još gore, u određenom slučajevima a'la Bandić dobijaju i stalnu javnu potporu: "Pa taj čovjek puno radi, on je puno napravio!" Nemoć da se sagleda i da se probavi *odvratan okus hrvatskog društva* dovodi do naših malih strategija preživljavanja, getoiziranjem, nojevim potezom, pa i opravdavanjem i simpatijom. A ja samo s vremena na vrijeme volim progutati taj ljigavi okus, da se razbudim, da ojačam u konačnici, i da se onda ponadam da će revolt u onima koji ne priznaju licemjerje rasti i rasti, uz osobnu veliku vjerničku nadu da će se kanalizirati u nešto pametno, kreativno i novo. A brijem da to i nije toliko nemoguće. *Postoji čitav spektar nečega što mogu biti vrijednosti* i iz čega se mogu raditi dobre priče, a bogami i čitavi politički pokreti: znanje, stvaranje, učenje, održivost, inovativnost, solidarnost, poštenje i poštovanje, jednakost, sloboda, izbor je ogroman. I zato ne mogu shvatiti zašto je primamljivije biti mala pizda koja plaća ispit ili koja traži lovu da bi radio nešto za što te država plaća. Stvar je izbora, a *izbor je uvijek individualan*.