Uvijek mi je bio zanimljiv kaotični režim u koji upadaju te neobavezne komunikacije. Evo, krenuli smo od problema (ne)pisanja na kitu, a došli do rasprave o dijalektu i poprimanju lokalnih govornih običaja. Zato sam odlučio ovo prebaciti ovamo i pokrenuti možebitnu novu raspravu.
Pa ajde da kažem još nešto što me živcira u vezi tog govora. Ja nikad nisam govorio čakavski (iako koristim izraze kao što su škovacera, kacavida i sl.), ali mi je drag, volim ga, volim čuti taj izvorni, nepatvoreni govor. Hoću reći da se odmah osjeti ta razlika – to kad netko hini čakavštinu i preko nje svoje istrijanstvo, od onog izvornog govora. To me živcira, jer mi je to kao ono Bandićevo visokoproračunato korištenje izraza “kajgod” i sl.
Ima još nešto. Govorim štokavski i to onda ponekad zbunjuje npr. Žminjce kad sam u Žminju / Orbanićima Dolenjim. Redovito pitanje kje onda slijedi je: “A ča ti ne znaš govorit po naše?” Onda se izvlačim da znam, ali da se nisam navikao na to pa govorim tako. A cijelom glavom mi odzvanja ono “naše”. Dakle, mislim, ima “naše” i ima “njihovo”, “tuđe”, kako god to nazvali. Automatski, onaj tko ne govori “naše” je “njihov”, sumnjivo lice. I onda uočavam da se stvara nea barijera među nama, jer ja jednostavno nisam baš “naš”.
E, taj “našizam” je nešto što ne podnosim. To me uvijek plaši i u tome vidim onu iskricu iz koje je vrlo lako rasplamsati plamen mržnje prema drugima i drukčijima.
Btw. što se Bezačkog dijalekta tiče, koji se govori u okolici Žminja, kroatisti ga smatraju jednim od očuvanijih dijalekata, sa svim onim karakterističnum “uo” poluglasovima, riječima itd. Zato će ga uskoro proglasiti zaštićenim. Tome je jako doprinjeo doktorat jedne Nizozemke (mislim da se preziva Noreliike, a doktorat se zove nešto kao “Bezačka varijanta čakavskog dijalekta u Orbanićima pored Žminja”), koja je došla u Žminj, tj. u Orbaniće i tamo na savršenoj bezaštini razgovarala s lokalnim stanovništvom (između ostalih i s Doloresinom nonom).