Nedjeljni ulov na Hreliću: četir ploča za četrdes kuna, slučajnim redom: Jalta Jalta, Gubec-Beg, Umjesto gluposti od Miladina Šobića, te od Roots Manuva Awfully Deep (fino izdanje, album je na 2 ploče i bonus LP s remixevima, što znači da je sveusvemu bilo 6 ploča). Sve sam uzeo kod 2 gospođe koje su rasprostrle musav štand kod onog plavog limenog kafića pri kraju sajma, s južne strane. Neki omoti su malo smočeni ali vinil izgleda ko da nije vidio igle. Što me dovodi do sljedećeg problema: ja nemam gramofon. Nije da ih na Hreliću nije bilo, ali ne kužim se uopće u problematiku pa mi je malo glupo kupovati ga na slijepo. Ako neko može pomoći savjetom tipa šta gledati, šta nikako ne uzeti, i sl. samo naprijed. (A sad mi sijeva da bi nas upućeni možda mogli počastiti i posebnim postom na temu “Kako kupiti gramofon”?)
Dan je za Hrelić inače bio perfektan, ugodno toplo, nebo plavo, na istoku se diže planina od otpada koja se bljeska na suncu, na buvljaku masa ljudi i robe svake foze. Šjor Lule je tako ubo komplet knjiga “Uradi sam” (svezak 1 i 2) za 30k, tako da sada tražimo prostor od cirka 4-5 kvadrata da sagradimo saunu. Na slici u knjizi saunu dijeli tročlana obitelj, nasmiješena i ko od majke rođena, osim tate koji se malo pokrio zelenim peškirićem. Ah te liberalne sedamdesete. Elia, cura koja živi u kasarni na Črnomercu i uči nam vojsku Francuski, kupila si je mali hrv-eng/eng-hrv rječnik i francusku početnicu isto za OK pare, s tim da je solidnim umijećem cjenkanja izmamila pohvalu i od hrelićkog dilera starih knjiga. Ona je ustvari tražila biciklu, ali jedina vrijedna spomena bila je neka eksperimentalna za 2ipo soma kuna, s komfornom foteljom umjesto sica i pedalama na volanu praktički, tako da se pedalira nogu ispruženih ravno ispred sebe. Tip nas je gledao kako gledamo i vikao: “Ležiš a iđeš!”
Na kraju šopinga, normalno, ćevapi. Bili su neloši, mada mi se u retrospektivi čini da bi mi od gemišta ipak bolje bilo pasalo Velebitsko koje sam u naletu velikodušnosti ustupio žednom drugu Luletu koji ne može ni da čuje za domaće pivo osim Velebita, a bilo im je zadnje.
Osim opisanog bavljenja praksom, Hreliću smo pristupili i teorijski, načevši razgovor o tome može li se baš sve u životu, prirodi i društvu svesti na ekonomsku bazu. Ali prije nego smo uspjeli doći do zaključka ja sam morao u pisoar, što je francuskom dijelu šoping-tima naravno bilo urnebesno smiješno, ne to što mi se pišalo nego što piše “pisoar”.
Hrelić se dakle još jednom pokazao kao pravo mjesto za raznolike vidove tjelesne i umne razonode.