Pitanje Faze jedno je od bitnih pitanja o bitku, postojanju, existenciji i tome slično ljudskog bića. Često nas prijatelji, kolege, poznanici, susjedi i tome slično znaju pitati: "U kojoj si Fazi?" Kad kažem "nas" mislim "mene", a bogtepitaj zašto kažem jedno a mislim drugo. Uglavnom, iskustvo nas uči da je život podijeljen u faze. Faze ne slijede nužno linearno u smislu 1-2-3, nego više onako kako je W.Benjamin brijao o povijesti: faze iskaču tu i tamo, ovdje i ondje, kao domaći iz bakinog ognjišta. Uzmimo, recimo, Fazu Besmisla (tzv. "Faza B"). Faza B manje nastupa a više prokulja iz dubine mozga kada u naletu, kao fol, filosofijske inspiracije shvatimo da je "sve u kurcu". "Sve je u kurcu", mislimo u takvim trenucima, znojeći se tiho ispod pazuha iako je u sobi prohladno. Ne da nam se dignuti iz kreveta, te šeme. Iz Faze B znamo se izvući upadanjem u Fazu Ali ("Faza A"), u kojoj se pojavljuje mogućnost "Alija": "Sve je u kurcu, ALI bar" -- i tu slijede najrazličitije intervencije više ili manje opravdanog optimizma. Ove intervencije, koje predstavljaju strukturnu pretpostavku za pojavljivanje Faze A, dvojakog su karaktera. Recimo, "ali bar nemam smrtonosnu bolest rak kože". To je tzv. negativna optimistična intervencija (NOI) koja je vrlo pogodna za povratak u Fazu B (logičkim slijedom: "ali bar JOŠ nemam rak kože..." -- "ali šta ako dobijem rak kože?" -- "ipak je sve u kurcu!" i tome slično). Pozitivna optimistična intervencija (POI) više ide na foru da se napokon odjebe samog sebe i misli malo i na druge (ljude, stvari, ideje): "ali bar imam tu sreću da imam genijalnu obitelj/prijatelje/ideju za smiješnu pjesmu/i tome slično". Tako nam POI može pomoći da shvatimo da nam ni POI ni MOI ni TOI ne mogu pomoći da se uhvatimo za rukav realnosti i glasno je poljubimo u uho. I da je ljubljenje u uho još jedna, sasvim nova i uzbudljiva Faza u bitku, postojanju, existenciji i tome slično ljudskog bića (Faza LJUU....!).