Ovo je definitivno za kinoksioznost, jer u principu, Animafest je bio u kinima, pa samim tim spada u kinoksioznost. A tko nije bio, nek mu bude žao. Priit Pärn, estonski animator s velikim stažem i ogromnim brojem nagrada u Zagreb je došao 4. put. Razgovarali smo na intervenciju umjetničkog direktora koji me uspio nagovoriti da s ovim možda najnagrađivanijim autorom koji nas je posjetio napravim razgovor za tjednik Feral Tribune koji se malo nakon toga ugasio. S Priitom sam pričao vrlo otvoreno o onome što me zanimalo i ne mislim da sam odradio dobar novinarski posao, ali su njegovi odgovori i priča koju smo vodili svejedno zanimljivi nekome tko se bavi animacijom. _Dakle, ovo nije prvi put u Zagrebu?_ Ovo je moj četvrti posjet Zagrebu. Prvi je bio još davne 78. kad sam došao u posjet festivalu. To je bila jedna od rijetkih prilika da uopće mogu putovati izvan Sovjetskog Saveza. Doveli su nas ovdje, na ovaj prekrasan festival, a nakon toga smo proveli par dana na obali i obišli Dubrovnik. _Kako to da ste se odlučili baš za animaciju, što toliko volite u animaciji?_ Ne bi za sebe baš rekao da volim animaciju. Za mene animacija predstavlja posao koji nije uvijek ugodan. Sam proces nastanka animiranog filma, posebno onaj tehnički dio, me nikada nije osobito oduševljavao. Neki autori su fascinirani činjenicom da sjede za stolom i crtaju animaciju, a sam razlog za taj određeni film im je na drugom mjestu ili uopće ne postoji. Mukotrpan je to proces koji najčešće traje i do nekoliko godina za film od pola sata. Ali ponekad se animirani film ne može izbjeći, neke ideje se mogu jedino kroz animaciju izraziti. Recimo, ponekad u glavi kotrljam slike koje me zainteresiraju do te mjere da se odlučim dati dvije godine života za film. Volim izmaštati ludi sistem koji ima specifičnu strukturu. Nisam siguran hoće li ta struktura funkcionirati. Jedini način da to isprobam je da u potpunosti završim animirani film i pogledam ga. _Koji su uobičajeni koraci koje poduzimate kad režirate svoj film?_ Obično dizajniram likove i crtam prizore potpuno neopterećen radnjom. U tom djelu se fokusiram na likovnost, na grafički stil. Osim u par zadnjih filmova boju mi je uvijek određivao suradnik slikar. Snimanje filmova je pomalo kao da gradite kuću, postoje skice, pa nacrti po kojima onda građevinari postavljaju konstrukciju. Nakon toga polako dovršavaju prema vašim detaljnim planovima. Ja se bavim uglavnom tim planovima, organiziram svoje slike u knjigu snimanja u kojoj se počinju nazirati obrisi ritma. _Na koji način režirate film kad je jednom gotova faza knjige snimanja i kad je vrijeme izmjereno?_ S obzirom da su moji likovi plošni, dakle dvodimenzionalni, da bi animatorima bilo jasno kako se kreću moram nacrtati puno crteža. Uglavnom radim layout, ključne poze i u prosjeku nacrtam do 5 crteža po sekundi, što za film od 30 minuta bude nešto manje od 10000 crteža. Neki likovi su zamišljeni samo iz profila, primjerice Diego iz "Noći mrkava" funkcionira samo iz profila, pa se i kreće samo lijevo-desno. Kao autor likova smatram se odgovornim za osmišljavanje njihovog kretanja. Ja nemam nikakvu formalnu filmsku naobrazbu, tako da sam na početku puno eksperimentirao. Primjerice, moj drugi film .... koji je potpuno nadrealan i aritmičan je nastao tako da sam razbacao slike knjige snimanja po podu, podijelio na cjeline od 2 minute i snimao svoj glas na magnetofon koji je govorio, "hoda, tup, tup, tup, Bang, lupio je glavom, zviiiiz." Kasnije kad preslušavam tu snimku na jednoj crti koja predstavlja trajanje te minute označavam crtice i tako obilježavam ritam, slično kao u glazbi, samo vizualno. Tek danas kad gledam te filmove shvaćam kako sam bio nevjerojatno nadobudan i neopterećen, sada nipošto ne bi tako radio. Danas se puno oslanjamo na tzv. linetestere, sustave za snimanje animacije na video pomoću kojih mogu odmah s animatorom odgledati kadrove i reći svoje primjedbe. Te animacije koje snimamo su grubo iscrtane, sa grubom linijom i služe da bi zacementirali ritam. Kad to jednom uđe u kartone snimanja, animacija ide fazerima koji su ujedno i čistači. Njihov posao je da po kartonu snimanja očiste grube crteže animatora prema mojim model listama, gdje ja, naravno, opet to pregledavam, dodam tu i tamo neki detalj i to ide na snimanje. Sve je kod nas vrlo dobro organizirano, strukturirano. _Koliko vam je pomogao rad u dobro organiziranom studiju s profesionalnim suradnicima?_ Poznajem autore koji su u stanju sjesti i sami napraviti film od nekih pola sata i raditi na tom fimu godinama. Cijenim to, ali sam nikada ne bi bio u stanju završiti film od pola sata, da ga radim sam s eventualno dva, tri suradnika. To bi trajalo osam ili više godina. Isto tako nikada to nikome ne bi preporučio. Kad se radi s profesionalnom ekipom, vaša ideja dobiva onu autorsku supstancu, a kad se radi bez infrastrukture gubi se užasno puno energije. Za svaki ozbiljan posao treba infrastruktura, bilo da se radi o izdavanju novina, gradnji, proizvodnji cipela, što god. Ja sam imao sreću što sam radio s profesionalcima, da nije toga, moguće da nikada ne bi ni radio filmove. No tako je bilo u svim zemljama istočnog bloka, postojali su državni studiji s jakom infrastrukturom. Vjerujem da je tako bilo i u Zagrebu. Ima jedna druga stvar koja mi je omogućila da radim filmove i nakon raspada Sovjetskog Saveza. Državni filmski studiji bili su strukturirani za proizvodnju svih filmova u državi. Ti studiji su imali sve odjele ujedinjene pod jednim krovom, od animatora, do tonskog studija, trik kamera, montaže i laboratorija, sve strukturirano, povezano i podmazano, kao veliki sat. U drugim državama, prema mojem saznanju, veliki su se studiji rascjepkali na male, pa na još manje, da bi na kraju sve to propalo ili se rasprodalo. U Estoniji smo ili bili jako pametni ili smo imali nevjerojatnu sreću, ali sačuvali smo filmske studije s netaknutom infrastrukturom. Oni su sada u vlasništvu nekoliko vlasnika ali funkcioniraju kao cjelina. Vlasnicima je jedino u interesu da se održava proizvodnja i tako zvana umjetnička razina. _Odakle dobivate sredstva?_ Sredstva su u principu iz tri izvora, jedan je državni, pri ministarstvu, drugi je kulturni fond osnovan od poreza na cigarete, alkohol i kocku. Fond od poreza je zgodna ideja, svaki put kad popijem pivu imam osjećaj da doprinosim kulturi. Prokekti se prijavljuju knjigom snimanja i scenarijem i postoji komisija koja ocjenjuje koji projekt će dobiti koliko novaca. Trećinu moramo namaknuti sami. U studiju imamo komercijalne projekte, pretežno oglase, koji onda donose profit, a taj profit se usmjerava na umjetnički program. _Primijetio sam da većina Vaših filmova uopće ne koristi dijaloge, kompletni filmovi ispričani su samo slikom, glazbom i zvučnim efektima. Ipak ste na svoja dva filma, „Noć mrkava“ i „1895.“ koristili „off“, naratora. Zašto je tomu tako?_ Volim pričati samo slikom, imam osjećaj da tako poruka postaje univerzalna, neopterećena je jezikom i razumijevanjem rečenica. Ima nešto dubinski snažno u neverbalnoj kombinaciji, vidimo to kod djece, kod životinja. Ova dva filma su imala toliko složenu priču da bi bez te naracije naprosto cijeli sistem patio i osjećao bi se da sam napravio nedorečene filmove. U tom slučaju nije mi žao posegnuti za naracijom. _Zašto je Vaš najnagađivaniji film "Doručak na travi" imao trnovit uspjeh od ideje do realizacije?_ Scenarij je nastao još 1983. i naprosto mi je izašao iz glave s nevjerojatnom lakoćom. Tih godina je uobičajeno bilo da film prije odobrenja prolazi kroz mnogo birokratskih slojeva i tako malo po malo dođe do Moskve gdje bi film redovno bio odbijan. Problem je bio u tome što sam napisao scenarij koji sam zbilja i mislio realizirati za razliku od prijašnjih filmova gdje sam slao jedan scenarij, a realizirao sasvim drugačiji film. Uhvatili su me kod filma "Trokut". Kad je došla Perestrojka, bilo je nešto slobode, ali je ekonomija oscilirala iz godine u godinu. Pamtim tu '83. kao posebno tešku, a kad je ekonomska kriza uglavnom srežu kulturu i to na način da nametnu posebnu kontrolu onoga što se smije i ne smije. Probao sam trik sa novim imenom filma i tu sam došao do naziva "Doručak na travi" kao i do scene koja u dramaturškom smislu samo još pojačava besmisao prisutan u cijelom filmu. Nikakvog uspjeha nismo imali. Tek 1986. je došlo do promijene u vrhu instituta za film u Moskvi pa smo ponovo poslali. Nakon par mjeseci šutnje stigla je službena izjava kako je to jako dobar scenarij i kako su jedva čekali takav projekt. S obzirom na provokativan materijal očekivali smo neki skandal, uvijek je dobro imati skandal uz film, ali nije se dogodilo ništa. Film su poslali na festival, što je bilo dosta neobično, jer prije toga su se slali samo umjetnici iz Moskve. Počela su neka nova vremena, bilo je slobodno, trošio se državni novac a materijal je bio jeftin. Odjednom, 91, kad se sve to raspalo na male države, materijal se morao kupovati na zapadu, i od toga je kompletna proizvodnja animiranih filmova na istoku potpuno kolabirala. Mi smo ipak uspjeli zadržati minutažu i sačuvali smo studio. Film "Doručak na travi" dobio je glavnu nagradu u kategoriji srednjeg metra u Zagrebu 1988. Koja su Vam sjećanja s tog festivala? Na festival se ide po nagradu, to je gotovo sportsko natjecanje, uvijek je oko te nagrade, pa žiriranje, pa vijećanje i naravno da je uvijek veliko zadovoljstvo vratiti se doma s nagradom. Međutim, te godine sam u Zagrebu dobio i nagradu kritičara, što mi je bilo neobično drago. Oni tu nagradu objave prije glavne ceremonije i to mi čini čast s obzirom da su kritičari obično jako upućeni ljudi i znaju što rade. Volim kritičare i volim kad kritičari razumiju moj rad. p. _Od 1990. godine ste gost predavač u Heslinskiju, Finskoj, a od 1994. u Turku kao redovni profesor na umjetničkoj akademiji. Od 2006. ste uveli odjel animacije u Talinu, tako da već imate poprilično profesorsko iskustvo._ p. _Što učite svoje studente?_ Te '91. sam došao u Helsinski samo na jedan semestar i bio sam profesor filma, a ne animacije, što mi je bilo čudno i zanimljivo iskustvo. Tamo sam razvio svoju posebnu metodu koju sam nazvao kreiranje kreativnosti. Učim ih da razmišljaju nelinearno. Počnemo s jednim pravcem, to je priča, jedna linija. Onda tražim od njih da se zaustave na jednoj točki i bacaju grane, a što ako, i onda tražim od njih da razvijaju priču po svim tim granama, poslije tražim od njih da sve to smućkaju i pokažu mi rezultat. Radimo uglavnom na konstrukcijama, ja sam im mentor kroz prvu godinu kad prolazimo osnovne zamisli, razradu, likovna rješenja. Poslije ih opet preuzimam na zadnjoj godini kad im pomažem pri diplomskom filmu. Nastojim u njima razviti osjećaj da se u animaciji može dogoditi baš sve, ali opet to sve mora biti dio pažljivo razrađene konstrukcije kako bi djelovalo uvjerljivo. Nepredvidljivo, a logično. Takav film mora biti. Zna se desiti da dođemo u sukob, kad ja tvrdim da neku scenu mora razriješiti na jedan način, i opet student napravi po svome, a ja primijetim da sam bio u krivu. Nitko ne zna sve, bitno je istraživati, biti otvoren. Svaki student ima zadatak napraviti tri filma, jedan crtani koji realizira sam, lutka film koji se radi grupno, te diplomski za koji može izabrati tehniku koju hoće. Za prve dvije vježbe svatko dobije samo jednu rolu filma, ne smije se koristiti s dijalozima, tekstom i off-om, tako da unutar tog ograničenja razviju snažan osjećaj za vizualnu naraciju. Mogućnost studiranja u Talinu nije mala stvar s obzirom da koristimo opremu i ljude iz studija i ako se potrude studenti kad završe studij imaju već tri filma iza sebe. Tako da pozivam sve koji su voljni probati da se jave na našu akademiju i probaju upisati studij animacije, postoji kvalitetan program za strance na engleskom jeziku.