Kada je otkriveno da se Radovan Karadžić 13 godina nije skrivao pod krinkom alter-bio-para-medicinara "Dragana Dabića":http://www.google.hr/search?safe=off&hs=hbe&q=dragan+dabi%C4%87&btnG=Search&meta, sjetio sam se jednog starog članka koji je Mirko Kovač objavio u pok. "Feral Tribuneu":http://www.feral.hr, negdje devedestih. Članak je bio o parapsihološkim jedinicama i projektima mobiliziranim u ratovima u Hrvatskoj i BiH i bio je pun bizarnih detalja o nacional-kretenima koji su za ubijanje htjeli koristiti i natprirodne sile. Jutros sam, izvlačeći šator ispod kreveta, iz prašine izvukao i taj Kovačev tekst (tada sam ga bio sačuvao jer me podsjetio na Pynchonove sulude, ali očito nedovoljno fikcionalne zapise o parapsihološkom ratovanju u romanu _Gravity's Rainbow_). Uz zahvalu "Bori":http://www.kit.hr/kategorija/borino-jato/13 za skeniranje, u nastavku slijedi cijeli članak: *SANJARI U KLAONICI* *Piše: Mirko Kovač* *Detalji iz male zbirke blesavosti su snimka shizofrenih nacionalnih vođa i političara, koji su pomutili razum svojemu puku.* Danas sam raspoložen pozivati se na Emilea Ciorana i njegovu filozofiju negativizma, jer kad god je riječ o ludilu, bilo ideološkom ili nacionalnom, nema boljeg savjetnika i boljeg autora za potkrjepu priča na tu temu, a bogme i na svaku drugu, jer taj je genijalni rumunjski egzilant, svojom filozofijom i svojim duhom, obilježio ovu našu rastresenu epohu. Citiram ga dugi niz godina, pa ga i u ovoj prigodi imam pri ruci i gdje god ubodem prstom, nađem dokaz za priču koju odavno želim staviti na papir, ali samo kao literarni prilog balkanskoj ludoj kući, jer za neki drugi pristup, bilo vojni, medicinski, etnopsihijatrijski, karakterološki, i si., nisam ni najmanje potkovan, niti voljan u to upetljavati se i u ovoj dobi o tome nešto učiti. U jednom eseju o zlopamćenju Emile Cioran veli da svatko od nas prije spavanja dio vremena provodi tako što u mislima "siječe na komade svoje neprijatelje, vadi im oči i utrobu, cijedi krv iz njih, drobi svaki njihov organ", da bi tek nakon toga mirno zaspao snom pravednika. Ne bih rekao da veliki filozof za takve zastrašujuće i sablasne misli duguje štogod i svojemu balkanskom iskustvu, krvoločnosti ima posvuda, ali Balkanci su zasigurno dali golemi prinos toj vrsti maštanja, tome snu o uništenju svojega neprijatelja, a neprijatelj im je svatko tko je drukčiji, tko im je susjed s kojim nešto dijele, tko je manjina koja razara idilu o homogenosti. Neprijatelj im je sve ono što domaći mudraci i političari obilježe kao objekt mržnje. Cioran pak misli da se netko ne mrzi zato što je drukčiji, nego stoga što je sličan. Drukčiji je samo izgovor za slično. Sve ono odvratno u nama pripisujemo drugima, a kako su oni zli i opaki, onda to nije nikakav grijeh. UŽIVANJE U GROZOTAMA Čini se da je u zadnjem krvavom balkanskom sukobu, barem u maštovitosti o uništenju drugog, prednjačila srpska strana, ali tko je u praksi bolje obavio posao, to će valjda prosuditi povjesničari i istraživači. Na tržištu zla svi su se pokazali spretnima, a srpske umne glave frcale su čudnovate zamisli i ideje, katkad posve iracionalne i dovedene do podsmijeha, ali unatoč tomu te su se luckaste ideje ozbiljno razmatrale ne samo na intelektualnim seansama i posijelima, nego i u razredima SANU, kao i u Generalštabu. Hrvatski san o uništenju drugog doimlje se nemaštovitim. Gotovo nijedna otkačena zamisao nije sijevnula na toj strani, pa se čini da takvog sanjarenja i nije bilo, te da se sve odvijalo samo po planu i u dubokoj tmini. Tu nije bilo nikakve magije, nikakve spektakularne prijetnje; čak i ona epizoda s raketom nazvanom "beograđanka", koju su provozali u mimohodu na Jarunu, doimlje se sitnorealističnom, a ako je raketa doista iskrojena od stiropora, kako je pisalo u beogradskom tisku, onda je to bila jedna u nizu lakirovki, što je inače, uz primitivizam i kič, estetsko stajalište sadašnje hrvatske vlasti. Nitko više ne može reći kako je u tome sukobu jedna strana samo praktična, šuti i radi svoj posao, dok je druga apstraktna i zanesenjačka, kad se zna da su se obje strane nadmetale u žestini, pa to i nije bio sukob "šiljastih glava" i "plemenite rase", barbarizma i tisućgodišnje kulture, nego prožimanje svih tih elemenata. Možda će ostati tajna tko je više uživao u grozotama! San o tajnom oružju opće je mjesto političke shizofrenije. Čim je počeo rat 1991. godine, u Beogradu je utemeljeno tajno društvo okupljeno oko projekta Teslini zraci. Istupi nekih članova tog društva, poput akademskog slikara Milića od Mačve, koji je brbljao o Teslinoj energiji, djelovali su šaljivo, ako ne i groteskno, ali obrazovani dio članstva držao je da "nastupa sudbonosno razdoblje za naciju", i da se rat bez znanosti ne može voditi, te da ozbiljno treba ispitati ostavštinu Nikole Tesle, posebice paket formula pohranjenih u trezoru Teslina muzeja u Beogradu koji zasigurno otkrivaju tajnu smrtonosnog oružja, jer veliki je učenjak bio "izabran Božjom voljom da spasi svoj narod". Kada su ratni zrakoplovi JNA bacali "paučinu" iznad Slavonije, i kada se o toj "paučini" govorilo kao o misterioznoj pojavi koja je začarala hrvatske "zenge", spomenuti je slikar to objasnio kao prvi pokus s Teslinim zracima. O tim zracima čulo se čak do Japana, pa su u Beograd tajno stigli trgovci oružjem i eksperti AUM-a, japanske sekte koja je pustila otrovni plin u podzemnu željeznicu. Oni su nudili goleme svote novca za otkup formule toga Teslinog oružja kako bi napokon i oni ostvarili san o uništenju svih industrijskih postrojenja u Japanu. U beogradskom časopisu Profil piše pukovnik Ljubodrag Stojadinović da je s početka 1994. godine osnovan pri Generalštabu VJ Odjel za parapsihološka dejstva, nazvan Grupa 69. Taj je Odjel okupljao vojne stručnjake, znanstvenike, psihijatre, parapsihologe, čudotvorce, vještice, mađioničare i dr. Tada je i proročica Milja Vujanović Regulus otkrila "pahuljicu" kao nacionalni simbol, kao "esenciju narodne volje i energije", i usredotočila nadnaravnu moć te energije na razaranje Centrale Novog svjetskog poretka, premda se "pahuljica", dirigirana "voljom naroda", iz "kore velikog mozga nacije", može nečujno i tiho poput snježne pahulje spustiti na glavu svakog "dušmana srpstva" i usmrtiti ga. Jedna je takva pahuljica bila namijenjena Papi, ali je pogrešno navođena i pogodila je turskog predsjednika Ozala. ZRCALJENJE LEŠEVA Dragoš Kalajić, publicist i slikar, jedan od najobrazovanijih srpskih intelektualaca, obznanio je mnogo prije pukovnika Stojadinovića, da je u Generalštabu VJ osobno vodio sekciju Srpsko ogledalo, vjerojatno kao glavni mag, čija je zadaća bila da magijskom tehnikom "dosegne odraz željene slike u ogiedalu", a to znači da se zazrcale leševi neprijatelja, vojne katastrofe, smrti mrskih tipova, masona i tvoraca Novog svjetskog poretka. Mnoge tragedije i nesreće išle su mu naruku, pa su to istodobno bili uspjesi njegova magijskog tabora. U isto vrijeme mag je Kalajić bio i stručni savjetnik vojske Krajine, kasnije senator u Karadžićevu parlamentu, a donedavno je zabavljao raju na TV Pale svojim komentarima na temu parapsiholoških fenomena. Dolazak Žirinovskog u Srbiju pao ja kao melem na rane i poraze, pa se ponovno javio tračak nade u konačno uništenje neprijatelja. Žirinovski je tada besplatno ustupio nacrte i planove za proizvodnju tajnog oružja elipton koje također ubija "zracima na daljinu". Licencu za izradu toga oružja dobilo je jedno malo poduzeće iz Šapca, specijalizirano za uvoz dječjih tuta koje puste glazbeni zvuk kad se beba pokaki. Iza tih kahlica i "kaka" trebalo je prikriti serijsku proizvodnju eliptona. Na jednoj sjednici Vijeća srpskih političkih i vojnih prvaka, Žirinovski je tvrdio da se elipton može programirati da ubija samo muslimane, što je kod nazočnih prvaka izazvalo provalu oduševljenja. Ali elipton je bio samo uvod u posao stoljeća. O tome poslu potanko je govorio Predrag Ćeranić, šef Resora državne sigurnosti Repubike Srpske, na konferenciji za tisak, 20. studenoga 1997. godine u Beogradu. Prema pisanju tjednika Vremej Ćeranić je ispričao kako je Žirinovski prodao nuklearno oružje svojemu subratu Radovanu Karadžiću. Trgovina je išla posredstvom tvrtke Orbal Marketing Service LTD. Kako je oružje za masovno uništenje skupo, Karadžić je predložio da se rafinerija nafte u Bosanskom Brodu prenese na spomenutu firmu. Vrijednost rafinerije procijenjena je na oko 60 milijuna dolara. Žirinovski i trgovci potpisali su Ugovor, s tim da se u času isporuke isplati u kesu deset posto od vrijednosti rafinerije, što je na Palama prihvaćeno. Ćeranić tvrdi da je narudžba stigla 18. ožujka 1995. godine. Vozilo s diplomatskim oznakama dočekano je na graničnom prijelazu u Staroj Gradiški i uz pratnju naoružanih specijalaca, uz mjere opreza, tajno i noću stiglo je do Pala. Dragocjena tvar za razorno oružje bila je u pocinčanom kovčegu što ga je osobno preuzeo ministar pravde Milan Ninković. Nakon što su pročitane upute o uporabi nuklearnog oružja, pilo se i nazdravljalo konačnom uništenju neprijatelja. Tih je dana R. Karadžić dao nekoliko izjava inozemnim medijima kako raspolaže "tajnim oružjem" dobivenim od "ruskih prijatelja". Veselje je trajalo kratko, jer su stručnjaci utvrdili da prozirne kuglice nisu radioaktivne i da je to obična želatina koja se koristi u kozmetici. Karadžićev san je propao, a vele da Žirinovski otada više nijednom nije spomenuo patnje svoje "srpske subraće". BIJEDNICI I PARAZITI Da je Karadžić dobio to nuklearno oružje, zasigurno bi ga i upotrijebio. Cioran bi rekao da u jednom trenutku zloba toliko naraste da više i ne zna koga treba uništiti, pa se često sam zlobnik nađe pred vratima samouništenja. Također je sigurno da bi svaki balkanski političar učinio isto, jer oni se razlikuju samo u nijansama. Oni su na cijeni jedino ako su zlice i ekstremisti, ako ih rese atavistički nagoni i plemenska mržnja. Oni štite vladavinu niskosti, daju ton svemu što ne valja, upetljani su u sva zla i nevolje. Oni svoje snove pretaču u kolektivnu paranoju, bez njih bi ludosti bile tek pojedinačne. Za njih je vrhunac radosti onda kad je drugi u nevolji, oprost je čin svetogrđa, pojam oprostiti oni doživljavaju kao najtežu kletvu. Detalji iz te male zbirke blesavosti što smo ih u ovom tekstu jedva dotaknuli, duševna su snimka nacionalnih vođa i političara. Oni su ta paučina, želatina, pahuljica, raketa od stiropora, ali su istodobno i gazde klaonice. Bolesnici koji vladaju pomutili su razum svojemu puku. Oni mrze zdravog čovjeka sve dok od njega ne naprave bolesnika. Tko ugrožava njihovu bolest, postaje im smrtni neprijatelj i zaslužuje istrebljenje. Uostalom, bolesna psiha i genocid doživljava kao "božansku kategoriju". I na kraju, preostaje nam da se nakon svih zala još jednom pozovemo na filozofa E. Ciorana koji veli: "U mojoj su zemlji postojale dvije vrste građana: bijednici od kojih se sastojala gotovo cijela zemlja, i nekolicina šarlatana, parazita, koji su iskorištavali njihovu bijedu." _Feral Tribune 26. 01. 1998. str. 32-33._ _Ilustracija: Alem Ćurin_