Gledajući prvih dvadesetak minuta novog Pixarovog uratka "Wall-e" stječe se dojam da se radi o visoko stiliziranom igranom filmu. U središtu je robot koji skuplja smeće i radi od njega sprešane kocke koje slaže u veliku formaciju. Nižu se prizori nepreglednih brda otpada, rasklimani poslovni i stambeni tornjevi koji svjedoče nekada visoko sofisticiranoj civilizaciji. Robot, smetlar, ima metalni kovčeg u kojem pohranjuje stvari koje mu se čine vrijedne. U svojoj nastambi Wall-e pedantno sortira predmete koji za njega imaju praktičnu vrijednost, međutim, odmak nastaje kad se ustanovi da postoje predmeti koji za robota predstavljaju emotivnu vrijednost. Da ne ulazim u priču, koju je lako provjeriti jednim odlaskom u kino, ovdje ću se zadržati na izražajnim sredstvima, kao i na stilu koji ovaj najsuvremeniji od svih Pixarovih filmova nosi. U svojoj dramaturgiji Wall-e se koristi postepenom progresijom priče gdje likovi, roboti, postepeno razvijaju svoje humane komponente. Ugođaj se postiže dugim kadrovima u kojima kroz radni proces polako niču detalji i otkrivaju pravu prirodu likova. Iako na zadatku, roboti razvijaju dubinski ekološku svijest za održivim životom. Sama radnja je začinjena povremenim gegovima, ali se jako pazi da ugođaj ne postane komičan. Rezultat je vrlo snažna, emotivna priča sa sugetivnom ekološkom porukom. U Wall-e vidimo sljedeći nivo Pixarovog smisla za finu satiru. Posredno se kroz niz naizgled nepovezanih situacija komentira konzumerizam i očajna pasivnost ljudi pred "korisnom" tehnologijom, i kako se film razvija, ljudi osvješćuju da nemaju život kao takav. Vrlo je mudro od autora što kroz humor vrlo snažno progovaraju o ljudskoj civilizaciji i pomaknutom sistemu vrijednosti. Iako humanocentristički svejedno pokazuje jasan stav prema zagađenju i čuvanju okoliša. U tehničkom smislu radi se o standarnoj Pixarovoj superiornoj animaciji proizašloj iz Disneyevske tradicije realizma koji je veći od života samog. Iako su likovi roboti, tako da nemaju jednake pokrete kao ljudi, sastoje se od tvrdih pokretnih dijelova i eventualno ekrančićima koji prikazuju parametre ili oči, oni mogu prikazati veliki raspon emocija. Dva glavna lika, Wall-e i Eva su, primjerice, riješeni tako da mogu igrati očima, Wall-e mehaničkima, a Eva animiranima na ekranu. Film likovno ponekad podsjeća na tradicionalne znanstveno fantastične prizore i upravo ta komponenta čini ga najzrelijim Pixarovim uratkom zbog čega se nameće misao kako je Pixar ovim gotovo eksperimentalnim pristupom odlučio promijeniti publiku i okrenuo se zrelijoj, filmofilskoj populaciji. Svojim ekološkim aktivizmom staje rame uz rame s već razvikanima Inconvenient Truth i The 11th Hour tako da i u tom smislu Pixar ostvaruje iskorak iz animiranog filma i pokazuje jaku ambiciju da ga se ozbiljno shvaća u akademskim krugovima. Ako to znači da ćemo u buduće sve više gledati filmove koji nisu čista zabava, pozdravljam taj iskorak.